..sretan Bozic i Nova godina..
eh eto me.. nakon duuuugog vremena.. necu se opravdavati.. samo cu se javiti svima s kojima sam pricala do sada.. ovo je samo kratak uvod za povratak u kojem svima zelim cestitati Bozic i Novu godinu.. neka vam se ispune sve zelje.. svi snovi.. i sve sto pozelite.. nemojte zaliti za svojim odlukama.. nemojte se dati zavesti u bilo cemu.. i ako vas netko ne cijeni dovoljno nemora vas.. dovoljno je da sami sebe cijenite.. eto toliko od mene za sad.. vratiti cu se ja jos..
jos jednom.. svima SVE NAJBOLJE!..
..Toše Proeski..
"..svaki početak ima svoj kraj..ali svaki kraj ima svoj početak.."..ovom rečenicom započinjem post posvećen velikom umjetniku i ponajprije čovjeku koji je svojom jednostavnošću, svojim glasom, iskrenošću, otvorenošću i jedinstvenošću osvojio svijet..bio je čovjek velika srca, ogromnog talenta, pred kojim je bila karijera..a danas ga više nema među nama..još uvijek ne mogu doći k sebi od te tragične nesreće koja zadesi cijelu Hrvatsku, Makedoniju pa i šire..zaista mi je žao..i teško..osjećam kao da sam izgubila brata..još sam uvijek zbunjena..i sve mi djeluje kao nestvarno..kao san..izgubili smo jednog neponovljivog velikana..
..Toše, više te nema među nama.. tvoj se život ugasio, a tvoji snovi o budućnosti neće biti ispunjeni.. tvojoj talentiranosti samo je nebo postalo granica.. život te uze u cvijetu mladosti.. neka ti je laka crna zemlja.. ponijeli te anđeli na krilima bijelim i odnijeli u vječno blaženstvo.. neka nas tvoj anđeoski osmijeh prati odozgo.. a tvoja pjesma neka nam bude utjeha.. od danas živiš u našim srcima.. uspomenama i mislima.. na slikama.. sjećanjima.. i u svojim pjesmama.. tvoj duh zauvijek će biti sa nama.. počivao u miru Božjem..
Igra bez granica
Da se bar mogu probuditi
U svijetu ljubavi
Bez starih rugoba i ovih nakaza
Što su me stalno pratile
Da te bar mogu poljubiti
Bez loših sjećanja na hladna proljeća
Bez slike stradanja
Što se baš na nas zalijepe
Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
Sve na tome ostane
Da te bar mogu probuditi
Kavu ti skuhati
U krevet donijeti
Pa te poljubiti
Al' toga nema i ne postoji
OOOOOO
Da se bar mogu zaljubiti
U malu seljanku
Na nekom proplanku
Gore u svemiru
Tako da dolje ne vidim
Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
Sve na tome ostane
..suza..
Znaj i ne zaboravi: SUZA je najvjerniji pratilac čovjeku, jer kad te svi zaborave, ona se pojavi..
...
Neke osobe
nam postaju prijatelji
ostaju sa nama dugo
ostavljajući prekrasne tragove
u našim srcima...
...i nećemo biti isti kao prije
jer smo imali dobroga prijatelja!!
Jučer je povijest.
Sutra, jedna zagonetka.
Danas, jedan poklon.
I zbog toga se zove sadašnjost!
Vjerujem da je život poseban...živi ga i upijaj svaki trenutak...
..samopoštovanje..
Poštovanje prema samome sebi proizlazi iz osjećaja za ljudsku vrijednost. Nitko sebe nije stvorio, već nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Znači prihvaćam sebe onakvim kakav jesam: priznajem svoje darove, ali i granice. Jedan vrlo važan vidik samopoštovanja jest ne kriviti se za ono za što nismo krivi. Mi smo u potpunosti odgovorni samo za one naše odluke koje smo donijeli s punim znanjem, svjesno i uz pristanak. Samopoštovanje i ljubav prema sebi proizlaze prvenstveno iz poznavanja sebe. Osoba koja podcjenjuje sebe, nije ponizna, nego ima iskrivljenu sliku o sebi.
Tako i mi danas mnogi imamo iskrivljenu sliku o sebi. Počevši od sebe same uviđam svakodnevno da imam preloše mišljenje o sebi i da se brinem što će drugi reći. Što nije dobro. Prvenstveno zato jer mnogi vide samo ono što žele vidjeti i vide samo ono što im je predstavljeno, a ne vide čistu stvarnost niti ne vide ono što se skriva iza fiktivne predodžbe. Prečesto ljudi danas brinu za druge, previše je danas cinizma u svijetu. Ljudi vole voditi brigu o drugima, a o sebi ne. Pa istina je da svi mi griješimo i da imamo stvari za koje smo odgovorni, a koje ne možemo popraviti jer je prekasno, ali isto tako ti će ljudi odgovarati za svoja (ne)djela, bilo na ovom svijetu ili nekom drugom. Pa to je djelo te osobe i jedino ona može odgovarati za počinjeno (ne)djelo, a one osobe koje osuđuju prerano i osobe koje misle da imaju pravo na to mogu se jako prevariti. Jer ti ljudi ne pomisle da su povrijedili druge osobe, i ne vide da su te osobe povrijeđene i da namjerno rade stvari koje ljudi žele vidjeti. Često puta ja recimo napravim stvari koje pojedinci žele vidjeti. I više se ne brinem što će tko reći. Jer ako ću se vječno brinuti što će tko reći, što mislite dokle bi došla?? Pa vjerojatno bi došla do psihičkih problema (koji i nisu bili tako daleko od mene). Danas se čovjek mora poštivati i imati vjere i povjerenja u sebe. Najprije čovjek treba oprostiti samome sebi i prihvatiti se onakvim kakvi jest da bi mogao prihvatiti tuđe mišljenje i u određenim slučajevima oglušiti se na kojekakve provokacije i sl. Jedna mi stvar nije jasna, koja mi možda ni nikada neće biti, a to je ljudska psiha. Na primjer, kako netko može voditi brigu o tuđim životima i ne obazirati se na posljedice koje uzrokuje?? Zašto zazire u tuđi život i pred tuđim vratima mete, a pred svojim još ima smeća, ali je trenutno pod otiračem?? Ili recimo kako jedan dan može biti dobre volje, drugi loše, tj. kako jedan dan može pričati jedno, a već drugi okrene ploču?? Mislim zar je to potrebno?? I onda se postavlja pitanje dali te osobe, ti ljudi, imaju samopoštovanja?? Mislim dali dovoljeno sebe poštuju, jer ako ne poštuju sebe kako će poštivati nekog drugog?? I njegov privatni život?? Život nas uči mnogo čemu. I dobrim i lošim stvarima, pogreškama i manama, učimo iz vlastitih iskustava i na vlastitoj koži osjetimo bol. U tim trenucima ne smijemo spuštati glavu i dozvoliti drugima da vide slabost i slomljenost našu, a najviše od svega ne smijemo sebi pokazati da smo slabi i baciti „pušku u kuruzu“. Pa na kraju jeli to psihologija života?? Naravno da nije. Moja draga seka je prošla toliko toga u životu, na svim bolima, patnjama i greškama učila, i danas je kao „žena od čekila“. Izdržljiva, hrabra, odvažna, nepokolebljiva, puna optimizma i svih onih vrlina koje poželi svatko od nas. Tim putem moramo ići, na takve se osobe ugledati, jer te osobe imaju jako visoko samopoštovanje, a to je ipak najbitnije. Ako ti samoga sebe poštuješ (ja, ti, ona, on itd) lako ćeš svladati prepreke u životu koje ti se ispriječe. Koliko mi danas imamo problema?? Svatko od nas ima neki problem s kojim se teško nosi. Svatko od nas ima grešku za koju plaća. Netko više netko manje. Netko prije netko kasnije. Netko je od nas izgubio dragu nam osobu.. mušku ili žensku. I ja sam izgubila drage mi osobe. Neke svojim pogreškama, neke njihovim i sl., ali živjeti moram dalje. Život teče, on ne čeka da ja odlučim da mogu krenuti dalje. Ako samo još izostanem koji dan, mjesec, godinu neću više ići u korak sa samom sobom, sa svojim životom. Ako ja izgubim samopoštovanje teško ću ga vratiti natrag. Ako ja velim sebi da ja to mogu i da ja to hoću, onda ja to mogu i ja to onda hoću. Sad sam se sjetila jednog svog frenda sa faksa koji bi rekao: „Sve se može kad se hoće!“.. istina sve čovjek može samo kad ima želju i volju. Ali, opet ponavljam, najbitnije je poštivanje samoga sebe. Ako sebe vidiš u dobrom svjetlu, vidjet će te i drugi. Ako si siguran u sebe, sigurni će biti i drugi. Da, još nešto. Netko bi rekao: „Tako ti je Bog odredio!“ ili tome slično.. jest Bog je odredio, ali odredio je samo nešto. Dao ti je priliku za život. Dao ti je roditelje i rodbinu. Pružio ti je mogućnost življenja, na tebi je da si odrediš kakvo će to življenje biti. Hoćeš li krenuti putem dobrim ili putem zlim. Ako skreneš sa dobrog puta jednom u životu i odlučiš se vratiti drage volje će prihvatiti tvoje obraćenje, isto tako ako odlučiš sa lošeg puta krenuti putem dobra objeručke će te prihvatiti. U pojedinim situacijama čovjeku je potrebno možda dan-dva, mjesec-dva, godina-dvije, ali uspjet će. Najbitnija je vjera u sebe, prihvaćanje sebe onakvog kakav jesi, poštivanje samog sebe i ljubav prema samome sebi, a sve ostalo dolazi postepeno. Sve ostalo će s vremenom „doći na svoje mjesto“. Pa ipak NITKO nije savršen. Zato uzmite život svoj u ruke svoje i krenite putem samopoštivanja, samoljubavi, hrabrosti, odvažnosti i nepokolebljivosti. Jer sve se svodi na to da smo mi sami sebi najbitniji, a onda svi ostali redom. Jer ako si sebi bitan, možeš biti bitan i drugima.
P.S. Javna isprika svima koje sam na neki neposredan ili indirektan način povrijedila ovim postom, definitivno mi nije bila namjera. Dapače, sasvim suprotno.
..23 prosinca..
23 prosinca..
Dva sata poslije ponoći..
Zvoni telefon.. poziv iz bolnice..
Sve mi bilo jasno..
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane..
I da Bog će mi dati sad snage preživjeti te dane..
Sad još osjećam miris tvog tijela..
U našem krevetu leži po svud..
I neispijena šalica kave stalno podsjeća.. nemam kud..
Nova zora polako sad sviće..
Ali tebi to svejedno je..
I nema veze što pjevaju ptice..
Jer to gore sad ne čuje se..
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane..
I da Bog će mi dati sad snage preživjeti te dane..
Ne znam što sad da radim sa sobom..
Nosim neizbrisivi trag..
Nikad više tvoj šapat na uho..
Otvaram prozor.. zagušljiv je zrak..
Brzo oblačim kaput na sebe..
Žurno izlazim na ulicu..
Baš je dobro što kiša rominja..
To nisu suze na mom licu..
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane..
I da Bog će mi dati sad snage preživjeti te dane..
..povratak..
..vraćam se.. ovaj put se vraćam u puno boljem raspoloženju.. i s malo više povjerenja i snage.. prvo zahvala svima koji su u onom teškom trenutku izrekli riječi potpore i podrške.. oni znaju tko su.. puno hvala.. iako bi netko rekao šta ti to znači niti ih ne poznaš.. al ja imam dojam da te osobe poznam više nego neke koje znam godinama.. da.. čitajući post svoje seke dala mi je ideju za jednu stvar na koju bi se htjela obratiti.. mi ljudi danas često griješimo.. i što je najgore od svega mi te svoje greške ponavljamo.. osobno ja.. milijun puta do sad sam napravila grešku vjerujući ljudima.. jer sam bila naivna.. a na kraju uvijek izvučem deblji kraj.. i nikad se neću naučit pameti.. uvijek napravim isti potez znajući da sam do sad nekoliko puta pogriješila.. al negdje duboko u srcu s nadom, ali i činjenicom da ću opet pogriješit krećem ponovo stopama grešaka.. nikad se neću naučit pameti.. nikad nećemo naučit da ono gdje pogriješimo drugi puta ne ponavljat.. jedna greška može te koštati punoo.. mene moje greške koštaju previše.. al nikoga ne krivim za to.. za to sam sama kriva.. ali sam odlučila ne ponavljati ih opet.. i pokušat shvatiti tu ljudsku egzistenciju i potrebu za nečim.. u ovom slučaju mislim na prijateljstva.. ne na prijateljstva pod nazivnicima.. ne prijateljstva ispod kojih se krije ljubomora.. prijateljstva koji u sebi nose ne razumijevanje.. nego prijateljstvo puno razumijevanja.. i podrške.. pokušat razumjeti jednu stvar.. a to je da usprkos svemu moram shvatiti da svatko od nas ima svoje potrebe.. svoja mišljenja i različite poglede na svijet.. i različit način življenja.. nismo svi isti i ne možemo biti svi isti.. ni ne smijemo biti isti.. jer onda nebi bilo dobro.. bilo bi previše monotono.. moram shvatiti da jedna osoba može i ne mora promijenit svijet.. odnosno da od jedne osobe može krenuti sve.. a tako moram shvatiti i da jedino ja mogu utjecati na svoj način života.. pogled i mišljenja.. i na način na koji ću voljeti.. ljubiti.. zaista ona poslovica dobro kaže: STO LJUDI STO ĆUDI.. i zaista.. ali i ona je istinita: VUK DLAKU MIJENJA, ALI ĆUD NIKAD.. ne kažem da ne može.. možda i može, ali ne u kratkom roku.. treba vremena i vremena i čvrsta odluka i vjera da se može.. zato ja se iskreno nadam da sve one osobe koje su na neki način povrijedile druge ljude.. koje su ljubomorne.. zavidne.. ohole.. pune mržnje.. da će jednom shvatiti da sve to ne vrijedi.. da je sve to samo jedna velika zabluda koja vodi do ponora.. do pada.. postepeno.. malo po malo.. korak po korak.. i zbog takvih ljudi ne vrijedi žaliti.. zbog takvih ljudi ne vrijedi patiti.. mučiti se i plakati.. nego jednostavno reći mene ostavi na miru i maknuti se.. oglušiti se na njihove uvrede i postupke.. živjeti svoj život kovan svojim radom.. djelima i rukama.. svojom ljubavlju i svojom iskrenošću.. uz sve što sam do sad prošla u kratkom vremenu.. ma koliko god to bilo.. malo ili puno.. shvatila sam da sebe treba naučiti voljeti.. naučiti sebi praštati.. sebe poštivati.. i ne ponavljati greške na kojima "nema kruha".. niti budućnosti.. samo uzalud trošenja vremena.. treba naučiti slušati druge i poštivate sve onoliko koliko su zaslužili.. a možda i više.. jer ako im se na ovom svijetu neće suditi na drugom sigurno hoće.. ma kakav god on bio.. a mi tada nećemo odgovarati za njihova djela.. odgovarat ćemo za svoja..
..ne mogu vise..
..ja više ne mogu..ja jednostavno nemam više snage..nemam više jakosti boriti se..nemam..više niti mogu jesti..niti mogu spavati..niti mogu razmišljati..na ništa se ne mogu koncentrirati..čemu uopće da živim??..povrijedila sam sebe..povrijedila druge..zatražila oprost i sad mogu tamo gdje me nitko naći neće..previše me boli..previše previše previše..želim da znate svi vi da vas volim..jako vas volim..i još jednom oprostite..
..samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane..
..i da Bog će mi dati sad snage preživjeti te dane..
...
..ovaj post nastaje iz mojih osjećaja..osjećaja koje nikad neću
zaboravit..razočarala sam se u ljude oko sebe..a što je najgore razočarala sam se u samu sebe..i boli činjenica da si svjestan svojih grijeha i grešaka koje više ne možeš popravit vrativši se u prošlost..ostaje ti samo da ih više nikad u životu ne ponoviš i da na njima naučiš lekciju..mislim da sam ja svoju lekciju danas naučila..mislim da sam shvatila što želim od života i kamo želim ići..kuda gledati..i kako se ponašati..sa svojim greškama učit ću ponovo biti ono što zaparavo i jesam..truditi se više nikad ne zalazit u tužne i tmurne dane..vjerovati sebi..a najviše od svega imati samopouzdanja i vjere u sebe..što meni itekako fali..u mom životu ima mnogo ljudi..prošlo je kroz moj život puno osoba..i svi su nešto značili i znače..neki manje neki više..nikoga nikad neću zaboraviti..svi imaju svoje mjesto u mom srcu..svako po zaslugama..neću nikoga osuđivati..svakom ću probati biti dobra koliko mogu..a sebi najviše..ako budem sebi onda ću biti svima i svi će biti meni..cijenivši sebe cijene me i drugi..ne samo mene nego općenito svi tako..jednom mi je netko rekao da se za sreću treba boriti i da treba prepoznati ono što se zove sreća..negdje sam pročitala da je sreća svima blizu..samo nitko od nas ne prepozna njene korijene..to je istina..možda do sad nisam vidla gdje su moji korijeni sreće..ali mislim da sam danas shvatila..da su mi neke osobe otvorile oči..moja mama..sa svim riječima utjehe..i ohrabrenja..uz moje pogreške i moj najveći grijeh..koji sam napravila jednom u životu i NIKAD više..za koji me se sudi kao najvećem grešniku..ona je pronašla riječi utjehe i razumijevanja..ona je pokazala tko sam i što sam..što mogu biti i što uistinu jesam..skinula je krinku sa mog lica koju sam postavila u znak zaštite..taj oklop koji je bio moj štit od velikih razočarenja i boli..štit koji mi je zatvorio srce..radio ono što nije trebalo..večeras..shvatila sam tko sam..i shvatila sam da je sve ono bila krinka i maska kojoj sam pribjegla jer sam se bojala boli..bojala razočarenja..a to sam i dobila..maska iza koje to ne stoji..ona..moja desna ruka..moja mama..svojim riječima utjehe i podrške rekla mi je da sam ono što mislim da jesam..i ako ja mislim loše o sebi drugi misle još gore..istina..ja priznam sve svoje pogreške..zbog kojih noćima ne spavam..danima razmišljam..ponekad pogled spuštam..jedna greška i jedna mana velika bol..nije dovoljna isprika..bol ostaje..kako god ja završila..i kamo me to odvelo..voljela sam i bila sam voljena..danas kad sam shvatila tko me voli i kome sam bitna takva kakva jesam..sa mana i greškama..vrlinama i "mušicama"..shvaćam da ipak na kraju krajeva loša kao osoba nisam..i ne znam mrzit..ne znam bit zlovoljna..ne prema onima koji me vole i koji su me jednom voljeli..ironično je da sad u ovo doba noći i u ovom postu ja iznosim svoj život nepoznatim ljudima..ali kadkad ti ljudi će najprije shvatiti kako se osjećam nego oni koji su uz mene..iako ovo može biti i mjesto svađa i vrijeđanja i krivo shvaćanja riječi..meni puno znači..pišući ovdje kratke rečenice i stavljanjem slika..ja u tom trenutku oslikavam svoje psihičko stanje..priznam nije bilo najbolje optimistično..ali je istinit osjećaj..kad već ovoliko pričam o sebi želim još jedno reći..u moj su život ušli mnogi ljudi..muški,ženski,djeca,braća,roditelji..i svi mi oni znače podjednako..al jedna osoba sve..i toj osobi iskrena isprika za sve..oprosti što te volim..i što griješim..znam možda toga nisam vrijedna al i ja sam samo osoba od krvi i mesa..osoba koja u sebi nosi i dobru i lošu stranu..
..štafeta..
Evo dobila sam jednu štafetu od vrag_s_licem_andjela koja nije nimalo laka.. pokušala sam ispunit ono što se u njoj traži.. pa evo rezultata..
Opisati se u 5 točaka:
..neshvatljiva, a opet tako jednostavna
..popustljiva i naivna
..teško pokazujem što osjećam, ali kad volim volim svim srcem
..spremna za prave prijatelje i život dati, ali razočaranja teško prihvaćam
..lako padnem u depresiju i zato je tu Internet i blog (blažen bio .. he he )
Napisati 5 rečenica o sebi:
1. Oduvijek mi je bila želja promijenit jedan detalj u svom životu, ali nikad mi se to neće ostvariti usprkos svemu; čak su i zadnje nade potonule
2. U određenim situacijama ne volim preuveličavanja i tvrdoglavost kod određenih ljudi; situacije kad jedno objašnjavaš, a oni i dalje trube po svojem
3. U životu sam htjela nekoga kome mogu vjerovati, bezuvjetno davati ljubav i podršku, te to isto dobivat za uzvrat, nekoga kome mogu reći sve, ali baš sve, a da me za to ne osuđuje, nekoga, a da to nije moja bolja polovica
4. Iako me osobe u životu razočaraju, povrijede i gaze, ja ne znam vratiti istom mjerom
5. Sa svojom osobnošću i karakterom možda se odvajam od većine; trudim se imat svoje mišljenje i podijelit ga s drugima iako sam svjesna da možda neće bit prihvaćeno
Ili-ili:
Sportski stil ili elegantni--elegantni
Istine ili laži--istine
Mržnja ili opraštanje--opraštanje
Ruže ili ljiljani--ruže ( i to crvene.. he he )
More ili bazen--hmm..definitivno bazen i to onaj dječji..razlog: NE MOGU SE UTOPITI I DA HOĆU.. he he
Pitanja i odgovori:
1. Kako zamišljaš osobu koja će u bućnosti svake večeri zaspati s tobom i probuditi se kraj tebe??
Iskrena, hrabra, odvažna, otvorena, spremna na kompromise, razgovorljiva, puna razumijevanja, osoba koja dijeli sa mnom i dobro i loše, koja će razmijeniti mišljenja sa mnom u svemu, romantična, osoba od povjerenja.....uglavnom: moja podrška, oslonac i snaga
2. Gdje se vidim u budućnosti??
Vidim se sa diplomom u rukama, svojom tvrtkom i uredom, gdje svojim radom i djelima služim svoj kruh, pokušavam ne ovisit o nikome..odnosno da imam svoj život
3. Da mi zlatna ribica veli da će mi ispunit 3 želje koje bi bile??
Bile bi: moja najveća, a nikad (očito) neostvarena i neostvariva želja, zatim zdravlje i ljubav
4. Kad bi morala birati između prijatelja koji se zove prijateljom, ali to nije, jer je iza mojih leđa nešto drugo, ili neprijatelja koji mi sve veli u lice, što bi izabrala??
Izabrala bi neprijatelja koji mi veli sve u lice jer smatram da su jedino ti ljudi iskreni i bar pokazuju svoje pravo ja, nego prijatelja koji će pred tobom bit jedno, a iza tvojih leđa bit nešto drugo
5. Ima li nešto što volim raditi??
Ima..osjećati se sigurno, voljeno, shvaćeno, prihvaćeno, poštivano..
Evo štafeta obavljena.. nadam se da je upola dobra kao od pošiljateljice (he he).. nadam se da ovom štafetom nisam izazvala neke kontroverzije.. to sam jednostavno ja.. a sad štafetu prepuštam:
*sadness*
*seka*
rea
Sretno..
